Blaženi su oni koji plaču
Hristos daje ovakvu zapovest: „Blaženi su oni koji plaču". Mnogi ljudi bukvalno shvataju ove reči: da treba plakati i da će onda će sve biti u redu. U suštini, „oni koji plaču", koji su „blaženi", osobe su koje umeju da žrtvuju prošlost, koje umeju da gube.
Ako čovek ispoljava srdžbu i želi da se sveti – njegove oči će biti suve, on neće plakati. Međutim, kada čovek vidi Božju volju u onome što se desilo, on će zaplakati. Ko plače? Onaj koji je slab. Kada čovek vidi Božju volju u svemu, shvata da mu je Bog naneo bol. Takvoj osobi naviru suze na oči i ona nema želje za osvetom, već prihvata ono što se desilo, tj. otpušta od sebe prošlost, žrtvuje je.
Svaka zamerka predstavlja uništenje, gubitak i žrtvu. Kada čovek plače i ne želi da se sveti zbog uvrede koja mu je naneta, znači da preduzima korak ka opraštanju, da umesto prinudne žrtve učini dobrovoljnu. Zapravo, to je korak ka spasenju duše.
Kada čovek ne prihvata ono što se desilo, kada žali zbog prošlosti i ne može da je prevaziđe, tada se u njemu pojavljuje želja za osvetom. To se dešava onda kad ne može da prihvati Božju volju. Čovek koji gubi veru i ne prihvata Božju volju, ne samo što ne prihvata prošlost, već ne može da prihvati ni sadašnjost; on je stoga razdražljiv i ljut. On ne prihvata ni budućnost, odnosno prepušta se uniniju, pesimizmu i oseća strah.
Kada ljudi gube veru u Boga, deformiše im se karakter i oni postaju pesimistični, razdražljivi, žale za prošlošću, osvetoljubivi su i skloni uniniju. Ove karakterne osobine uništavaju porodicu.
Čovek koji ne veruje u Boga nije zreo za porodični život. Raspad porodice i slabljenje vere se prilično snažno međusobno nadopunjavaju.
Ukoliko čovek ne shvata da ljubav prema Bogu treba da bude na prvom mestu, da on poseduje božanska svojstva po svojoj prirodi, da je potrebno da se razvija i postaje sve više nalik Svevišnjem, da ni u kom slučaju ne treba da se odriče ljubavi – tada njegovo „ja" postaje primarno. Pritom, to „ja" više nije ljubav, već dostojanstvo, znanje, osećaj ispravnosti...
Kada se takve osobe sretnu i postanu bračni partneri, među njima otpočinje konkurencija. Svako se bori za svoju duhovnu ili fizičku teritoriju. Svako se bori da bude u pravu i stalno dokazuje da je on lider, da baš njegovo mišljenje mora da bude glavno. Takve osobe nisu u stanju da se potčine, učine ustupak, čak ni u sitnicama. Na kraju krajeva, ta iscrpljujuća borba za liderstvo će istrošiti oba supružnika i dovesti do razvoda. U takvim porodicama je jasno izražen konflikt, pri čemu očevidno odsustvuje jedinstvo.
Potrebno je da supružnici stalno jačaju međusobno jedinstvo. U cilju očuvanja porodičnog jedinstva, potrebno je da poštuju Prvu zapovest, koja kaže: „Ljubi Gospoda Boga svoga svim srcem svojim i svom dušom svojom i svim razumom svojim". U duši mora biti ljubavi.
Odlomak iz nove knjige S.N. Lazareva «Tajne porodične sreće»