Utisci nakon čitanja nove knjige S.N.Lazareva „Čovekovo zdravlje“

Veliki problem prije čitanja i rada na sebi premasistemu S.N.Lazareva, kod mene i moje supruge sastojao se u nemogućnosti, da godinamazačnemo dijete. Vrlo brzo, nakon početka čitanja (oko 2 tjedna) i rada na sebi(oba roditelja) kao i tri kratka razgovora s mojim ocem – došlo je do začećadjeteta. Od tada je prošlo već četiri godine, a odmah po odluci da imamo idrugo dijete, ono je začeto. Sada su to zdrava, vesela i lijepa deca od 4,5godine i 6 mjeseci.

Kodmene se zadržao jedan veliki zdravstveni problem: siva mrena na lijevom okukoja se vrlo sporo povlači.

Čitajućiknjigu „Ozdravljenje duše" shvatio sam da sam u radu na sebi išao preširoko i prostornoimajući u vidu obim informacija, tražeći uzroke problema i njihovo rješavanje.Sve moguće karte su bile na stolu i jednu po jednu sam, kao manje važnu, micao.Ta fenomenalna knjiga radi ono zašto je i napisana — sumira informacije ifokusira na najbitnije.

Sada, pročitavši novu knjigu Čovjekovo zdravlje osjetio sam i shvatio, da sam u radu na sebi išao preširoko i vremenski, odnosno — prebrzo sam prošao kroz prvu seriju knjiga (Dijagnostika karme) kao i ostale iz druge i treće serije, tj. sve ono što nam je dostupno na ovim prostorima. Jednostavno nisam mogao savladati svoje želje za informacijama koje dolaze kroz Lazareva.

Jedino logično nakon čitanja knjige Čovjekovo zdravlje, je vratiti se na prvu seriju knjiga koja je i pisana za ljude sa zdravstvenim i drugim problemima i odraditi sve pošteno i detaljno, a ne površno, jer to ovdje ne prolazi. Imam dojam da se radeći ovako, bez direktne dijagnostike, do uzorka dođe tek na kraju, kad se prođe cijeli put oslobađanja od vezanosti za materijalne, duhovne i duševne vrijednosti. Treba raditi dalje.

Koliko je meni važno shvaćanje da se treba vratiti na prvu seriju knjiga istovremeno je važno vidjeti i da sam svu tu prostornu i vremensku širinu morao proći upravo zato da bih dobio cjelokupan dojam i sliku o prostornoj i vremenskoj širini ovih informacija. Poruka bi bila: evo ti slika cijelog puta koji trebaš prijeći a sada se vrati i odradi sve pošteno što je potrebno. To bi značilo da nekoliko godina rada na sebi bez nekih velikih vanjskih poboljšanja nisu bile uzaludne. Knjiga pruža utjehu i u vezi toga. Mada se treba naučiti odricati i od plodova svoga rada.

Poziv da se trebaju spojiti religija (duh) i nauka (materija) kao jedini spas za civilizaciju, ali kroz ljubav, međusobno poštovanje, otvaranje vidika naše zatvorene svijesti na cjelokupnu sliku svijeta, sve se više čini kao najtočnija opcija. Ovako kako trenutno stvari stoje, i jedna i druga opcija liče na organizam koji ima i koristi samo jednu ruku i nogu i ne koristi drugu stranu koju posjeduje.

Kad pogledamo sebe i cijeli svijet, tj. sve probleme koji izlaze na površinu, više nego očito je da treba iskoristiti i religijske i naučne spoznaje. Konflikta između te dvije strane mora biti, ali još uvijek vlada razdor i još se ne nazire kraj tome. Svako vuče na svoju stranu, a za rješavanje nagomilanih problema pametno i logički bi bilo koristiti sva znanja. Bez obzira na razdor, malo po malo se pojavljuju ljudi koji zagovaraju ovu opciju.

Nauka treba uzeti u obzir religijska učenja o uzrocima problema, a religija uzeti u obzir ono što dolazi od nauke, jer za rješavanje uzroka treba vremena, a to vrijeme dobivamo upravo kroz naučna, medicinska i druga postignuća. Golim okom je vidljivo da je napredak medicine dan čovjeku samo zato, da bi dobio na vremenu da sebe dovede u red, radi na promjeni svog odnosa prema Bogu, sebi i svijetu, radi na ljubavi u svojoj duši. Ako nisi svjestan da sve dolazi od Boga, i iznutra i izvana neprestano ćeš se boriti s nekim i skupljati u duši agresiju, a ne ljubav. A dok god su nam u duši agresivne emocije, nanositi ćemo nekome štetu — sebi ili drugima.

U knjizi je vidljivo da je Lazarev uložio ogroman napor da objedinjuje i religijsku i naučnu stranu, povezujući i jedno i drugo, a istovremeno poštujući i jedne i druge. To je put, drugog nema. Treba naučiti spojiti dvije suprotnosti.

Plus učenja Lazareva se sastoji i u spoznaji o najdubljim aspektima čovjekove duše, tj. ono što ne vidi ni religija ni nauka, on objašnjava relativno jednostavno, a izgleda da je nama i tako teško razumljivo.

Čitajući ovu knjigu shvatio sam zašto volim Lazareva. Dok čitam zaboravim i na materiju i na prostor i na vrijeme. I u tim trenucima kad zaboraviš na sve manje bitno, kao u dječjoj igri i u nekom svom svijetu, kroz tebe teče čista energija od izvora, čista ljubav, neopterećena i neovisna o bilo čemu. Postajemo vječnost. Postajemo kanal Božje ljubavi na zemlji.

Jedino što nakon toga slijedi manje ili više neugodno čišćenje ali bez toga ne ide, to je i svrha, kroz ljubav, ali i kroz bol, probuditi u sebi osjećaj unutrašnjeg jedinstva s Bogom, s vječnošću, a to čisti dušu, tj. moglo bi se reći, da se čisti naše osjećajno tijelo, postajemo emocionalno zrelije osobe. Shvatio sam da i prije i za vrijeme molitve treba težiti tom stanju. Treba postati čovjek opisan zapovijedima blaženstva.

Opet, kao i u svakoj novoj knjizi, vidljivo je da je Lazarev napravio korak naprijed u produbljivanju svojih spoznaja. Istina je sakrivena u ljubavi i svaki put kad se iznutra promijenimo, otvaraju nam se i nove spoznaje. Ovaj put je to objašnjenje činjenice o besmislenosti i nemogućnosti opraštanja grijeha što, po njemu, znači umnožavati druge grijehe. Ako se čovjek ne promjeni, a netko mu kaže i uvjeri ga da su mu grijesi oprošteni, njegova gordost se samo povećava, a iz iskustva se vidi da se svaki grijeh ili zabluda otplaćuju problemima, bolom ili bolestima bar u nekoj mjeri. Ako ne osjetimo na svojoj koži posljedice naših postupaka, kao da ih nije ni bilo, nema živog iskustva a bez njega ni razvoja duše.

Drugi korak naprijed je shvaćanje da ljubav prema Bogu može uzrokovati agresivnost i povećanje gordosti. Govorimo o toj ljubavi, a ne shvaćamo što je to. Ne prelazimo sa riječi na djela, a riječi su jeftine. Ako ostanemo na nivou puste priče, ne mijenjajući karakter i pogled na svijet, stvarno možemo imati masu problema, jer agresivnost se u duši pojačava, ne prolazimo iskušenja.

Mislim da se to i meni dogodilo u vezi ove mrene na oku. Očito sam krenuo u pravom smjeru, ali inercija agresivnih osjećanja (zbog dubokih i jakih vezanosti za zemaljske vrijednosti) unutar mene je radila svoje, a da nisam to ni osjetio ili imao znanje kako to prepoznati. Blokada agresije je išla kroz oko. Nije nešto s čim bih se baš mogao pohvaliti. Preostaje mi jedino raditi dalje u skladu sa spoznajama iz ove knjige, buditi ljubav u duši i intenzivirati je, jer ova knjiga na to i inspirira. Inspirira i na to da fizički zdravstveni problem koji imam postaje manje važan, a rad i briga o duši, poboljšanju svog odnosa prema svijetu, postaje najvažnija stvar. Bolest i jest dana od Boga, da bi se spasilo nešto važnije, da bi se spasio život.

Vrijeme je da na sve što se događa prestanemo reagirati agresivno ili depresivno, nego da svemu damo manji ili veći impuls ljubavi prema Bogu, pa sebi, pa drugima i svemu oko nas. U ovoj knjizi je rečeno da treba pobijediti sotonizam u sebi da bismo ozdravili. Mada je sotonizam samo tendencija, pokazatelj smjera gibanja od Boga, shvatio sam zašto za sotonu kažu da je lučonoša, najsvjetliji, najljepši, najenergičniji, ranojutarnji. Lučonoša ide prvi, najsvjetliji je prvi među onima koji svijetle, najenergičniji je prvi među energičnima itd. To je osobina da imamo potrebu biti prvi, staviti sebe ispred svih pa čak i ispred Boga tj. ljubavi.

Ako smo se riješili vezanosti za materijalne, duhovne i duševne razine, da bismo ozdravili potpuno, potrebno se riješiti vezanosti i za anđeosku (uzročnu) razinu, gdje su korijeni bolesti, a jedan od pokazatelja te vezanosti je upravo potreba stavljati sebe ispred svih (sebičnost, koristoljubivost).

Lazarev kaže da kad stvorimo potrebu za ljubavi kao za zrakom, prevazići ćemo i te vezanosti.

Ako su dva, tj. tri glavna zakona: ljubav prema Bogu, ljubav prema sebi i ljubav prema drugima, onda su i dva, tj. tri glavna grijeha povezana sa kršenjem tih zakona: stavljati sebe ispred Boga, tj. ljubavi, ili stavljati druge ispred Boga, tj. ljubavi ili uopće nemati ni pojma o Bogu kao glavnom zakonu.

Boga treba voljeti više od sebe samoga i od bilo koga drugoga.

Preostaje mi „samo" to duboko spoznati i živjeti tako ....

Mario Doljanin